Ljubav na kraju svijeta...

Jednom davno neko pametniji od mene reče da dvoje ljudi stvaraju ljubav različitim načinima samoća. Moram da pišem o imenu kojeg spajam sa krstićem između redova tmurnih lekcija o automatskom upravljanju složenog postrojenja. Onom neprebolu sa kojim nikad neću slaviti ljubav na šetalištima i osluškivati zvuke bijelosvjetskih ulica dok stišćemo ruke ispod teških kaputa i čežljivo se gledamo gladnih očiju. Gladni jedno drugog.

Puno puta sam bježala od geografskih karti i crveno označenih granica, ali isto toliko puta sam mjerila koliko smo daleko- tri pedlja blizu. O duhovitosti moje sudbine sigurno ću jednog dana pisati, već spomenuta je uvijek trijumfovala između mene i tanke niti koju sam u svom životu nazvala "mogućnost da uspije". Mogućnost ? Moju duhovitost sam strpala u prethodnu rečenicu. 

Nije to mogućnost. Želja. Puno puta sam maštala između oblačenja pidžame i spavanja kako želim da jednog dana sve bude kako bi trebalo ili kako smo trebali. Da se ne gušiš u vlastitim hirovima i ja da ne filozofiram o tome kako hladnoća nije kad ti je nogama hladno. 
Želim  da sve svoje gledam u svemu njegovom, ali nikad me nije puštao sebi, valjda zato što ni fizički to nije mogao da uradi. 

Ne krivim te.
Valjda je to jedina mogućnost da svoju ljubav gradimo različitim načinima samoća. Načini samoća nam se poklapaju s DNK i krvnom grupom. Pozitivno voljeni i neutralno željeni. 
Slabo rasuđivanje ima za posljedicu da se grčim u vlastitom smijehu i strahu da mi jednog dana ne ostaneš za dan-dva ili nestaneš za dan-dva (nisam uspjela da odlučim koje bi mi teže palo).

Svaka slučajnost sa stvarnim likovima je namjerna. 
Posvećeno najvećoj podršci za otvaranje bloga.

Ostajte mi zdravo.

S ljubavlju, Š. i sve ono što će doći poslije nje.<3